уторак, новембар 05, 2013

Bi ti pa ti bi lešnik divlji


Bi mi pa mi bi da intervjuišem Unu Gašić. „Lešnici divlji“ uspavljuju me (zato i jesu sanjivi pop) maltene od četrnaestog februara, kad je album objavljen. „Bitipatibi“ izdanje kakvog kod nas nema, jedina naša gotik psihodelija?
 
Slatki video-spot „Mi smo od šećera“ mogli smo da vidimo samo(?) u novosadskoj emisiji „Gruvanje“. S obzirom na to da su se otopili, Uni nije bilo pristalo da odgovara na moja pitanja, iako ih smatra dobrim, pa ćete ih u nastavku čitati preinačena iz upitnih u obaveštajne rečenice. „Bandcamp“ joj jeste objavio novije stihove, ali izgleda da ne rade na muzici, ili makar za sada ne žele da govore javno o tome... okej.
Video-klip „Andrija“ pojavio se na „Tjubu“, sačinjen od kadrova „Rokija“. Neočekivano odgovarajuće.
„Andriju“ je „za rukav odvukla“ i u „Bistro na rubu šume“ vol. 2. Koliko znam, najviše joj prija da sedi s duom „Kimiko“ u bistrom bistrou. (Ove kompilacije pokrenuli su hrvatski stvaraoci, objavio „Bandcamp“.)
Video „Milutine“ takođe je objavljen na „Jutjubu“, sastavljen od sekvenci nekog poljskog(?) filma, koje uključuju i, čini mi se, varšavski park u kom sam bio. Izgleda da inspirišu i neznane, što nimalo ne čudi.
Rođena je u vreme Kaporove „Une“, koju je na filmu igrala velika Sonja Savić. Gledajući emisiju posvećenu petogodišnjici Sonjine smrti, primetio sam da Ognjenka Lakićević pomalo liči na nju. U tom društvu referenci, nadamo se, Uni je lepo. „Bitipatibi“ su bili gosti „Autoparka“ a i fotkala je Olju za omot.
Una, pak, podseća na Houp Sendoval, vizuelno i muzikalno. Verujemo da joj se sviđa novi „Mazzy Star“. Album jeste nov, ali zvuči kao da mu nije prethodila 17-godišnja pauza, što je negde bio slučaj i s „My Bloody Valentine“. I jedni i drugi zvuče kao njeni slušani.
Jednom prilikom sam svratio na njen „Last.fm“ profil, uočio da joj je prijatelj „filipgasic“ i pomislio da je njen brat, otišao na njegov profil i video da je gitarista screamo benda „Technicolor Lies“. Oboje sviraju na našoj sceni retku muziku (samo screamo Srbina spasava, tvitovasmo); ispostaviće se da nisu srodnici.
„Halftones“, još jedan retkozvučeći beogradski bend, svirao je s njima na Novom Beogradu, drugar ih je slušao, a za TL rekao da zvuče stvarno srčano, iako se ne obraćaju baš njemu. Izgleda da srce na bini i „strela u srcu“ sve pokreću. 
Strela je jednostavno savršena pesma, najzanimljivija na albumu (uz Teget, kraut Zgrade); evo šta sam pre nekog vremena napisao o, doduše, tekstu te pesme, jer ne osećam potrebu da bilo kakvim rečima dotičem ono savršenstvo duhovi-klavijatura: Strela u srcu zbilja sve pokreće. Naizgled krvareća i brutalna, a u stvari tako dostojna metafora ove dečje pesnice. (Duhovi drže Kejva za crvenu desnu ruku!)
„Zgrade“ će mi se verovatno naći na listi pesama 2013, ipak. Najhladnije su, betonske, najmanje pitome.
„Vampirska“ se našla na jednoj ovdašnjoj dark kompilaciji, na albumu se zove „Teget“. Vampitomljenje.
Una piše, peva, svira klavijature koje zvuče i kao teremin, fotografiše, u slobodno vreme studira arhitekturu... 
*prošlog utorka objavljeno na iSerbia

Нема коментара: