среда, децембар 16, 2009

Sve nas nosi isti Vague: Nouvelle u Bioskopu 12. 12.

They're my sisters & I (Really) Love Them on the Green Grass of Tunnel! Iako Antony kaže malo drukčije, a múm baš tako ali ja ne čuh, ovo oslikava ono moje (o)sećanje. No, kako ne bi metal fest da pauzirajući J. Cash ne bude nadmašen nastupajućim bandama i iako zadatak jeste težak bio, uradiše ga, nadmašiše muziku čekanja koncerta; ali, ako je za utehu premašenim, prešišaše i obrađene. Šiške Mama-Entonija odneće neki novi novi talas a, kako je počeo, možda i ovaj, stari. Vratimo se odnesenima - 100 Lekovitih Suza, sa početka, sačekalo je da bude izliveno, maltene, do samog kraja, pretposlednje, 2. pesme 2. bisa, koja je za mene, svakako, označila kraj, jer ih tada potroših, U Maniru Govorenja Meseca U Odelu. Lugosija Belu ponovo oživesmo/umrtvismo, dado doprinos skromni jezom neskromnom, pohađasmo čas meditacije Ljudske Muhe, ne besmo Previše Pijani (dobro, kako ko(ja)) Za Grupnjak, ali do njega ipak ne dođe? Ono do čega jeste došlo je skidanje čizama, sviranje instrumenata začudnih, obuvanje čizama i silazak u narod, prskanje narodnosti sa šanka i bine, ponovno sobuvanje te pentranje na binsku konstrukciju, ništa nije moglo da zaustavi ovu vinsku mušicu u crvenim čarapama i crnoj haljinici boje lila; a i ostali su OK :)

Нема коментара: